Ludi detektiv. Smiješan detektiv. StaVl Zosimov Premudroslovsky

Idot je intervenirao – Bolje u Sankt Peterburgu da se uključimo u antikviteta kao što je i bilo.

      – Da, probaćemo jedan po jedan, pa, isprati ga, a ostalo predati prodavaču antikviteta… Da, Toad?

      – Pa, daj, tko je prvi? Upita Idot.

      – ključ. – rekao je Žaba. – predložio je.

      – Pa, da, ako ne umreš, možeš piti.

      – Što bi bez mene, seljaci. I ne bojim se umrijeti. Ja sam moj…

      – .. od treptaja. – Predstavio se Idot i, iskoristivši ga, za kopile.

      – Stoka! – Starica je pljesnula po ramenu djetetovim dlanom i, uzevši za papučicu, istrgnula plute iz boce. Nyuhnula. «Vino..» nasmiješila se i gutljajem isisavala sadržaj. Progutao se i zarežao. -Kryaaaa! kul.

      – Pa, što? upita Žaba gutajući slinu.

      – fino. Nešto se već počelo igrati u mojoj glavi.

      – Da, sranje je. – odgovori Idot šaljivo, ispijajući bočicu.

      – Da, pakao zna. Ali je li stara?! – reče, gledajući oko svoje već prazne boce, Toad.

      – I da imamo još jednog.. – predložila je vesela baka. – Tatari ne žive bez para.

      – Dakle, preostala su nam samo tri. – Idot je bio ogorčen. – Što ćemo predati?

      – Slušaj, što?! Piti, piti tako, kraljevski. Jednom kada živimo. A boce su već starinske. Prazni su ili puni. Boce se cijene, a ne vino.

      I pili su ostale tri čaše. Sjedili su na trupcu i zapalili cigaretu: Idot – Marlboro, Toad – Belomor, a baka Clavka na stari način – kozja noga. Tako su se onesvestili, bez završetka pušenja, sjedenja…

      APULAZ 4

      – Ahhhh!! Ahhh!!! – začuje se iz dvorišta.

      – Što je to? – skoči iz kreveta Ottila, pitajući se. Um mu je još bio u snu i polako je pao na jastuk i odmah hrkao.

      – Ahhhh!!! – Blop je opet skočio i pao naopako s kreveta. – oh, dovraga. – Zgrabio je dlan za čelo. – Što vičete, budalo?

      Blijeda Isolda Fifovna ušla je u sobu raširenih očiju, prekrivajući razjapljena usta objema rukama.

      – Aa, aa. – odvratila je i upirala prstom prema vratima.

      – Što još? – sjedeći na podu pitao je Klop.

      – Tamo, u štali…

      – Što je u staji? govori jasnije…

      – Postoji mrtva mačka…

      – Koja mačka? – ponovno je upitao Ottila trljajući oteklo čelo. – O čemu govoriš?

      – Mama! – Raširivši pogled na pod, glas joj je rekao.

      – Sada, da vidimo. – Ottila se digne na noge i ode bosi u gaćama do staje.

      Jučer se vratio kasno u noć kad su svi spavali i zato nije pitao o trikovima zatvorenika. Zhinka ga je slijedila.

      Staja je izgledala zbijeno. Sva pogrešno raspoređena raspršena ostala su nepromijenjena. Osteroid Odnoglazovich sjedio je usred smeća: umirovljenik, radni veteran, stočar šeste kategorije, rođen na dan astronautike. Muž bake Klawke, točnije Klaudija Aldarovna von Schluchenberg, kći baruna, nezakoniti Lenjinov sin. Svima je to rekla.

      – Što radiš ovdje? upita Ottil, starac koji pati od distrofije.

      – sjedim. – djed je mirno odgovorio i stisnuo slušalicu.

      – vidim da ne radite.

      – I što onda pitate?

      – Kako ste došli ovdje? – dodao je Isolda bas.

      – Idi, shvatit ću. rekao je Bedbug svojoj ženi i okrenuo se svom djedu. – Odgovor.

      – Kroz rupu u zidu Osteroid kimne glavom.

      Ottila se probijao kroz smeće do rupa u zidu i ugledao leđa krave koja joj je podigla rep. Podigao je pogled i bio prestravljen: krovovi kuća bili su vidljivi.

      – Postoji li ulica ili nešto slično? – pitao je djed.

      – Heh, naravno.

      – A gdje je sve moje stoka? – Prvo što mi je palo na pamet Klopu, koji je s bočnim vidom i ušima osjetnih vlasi gledao oko staje iznutra. «Da, skidaj dupe», povikao je i povukao kravji rep. Ona mu je, u znak osvete, izlila potok, poput vatrenog crijeva, s tlakom od stotinu atmosfera. Ottila je odletjela od pritiska za dva metra prema leđima i vratu, utonula u svinjski gnoj. Isolda je po inerciji potrčala mu u pomoć i nagnula se naslonivši glavu na njezina veličanstvena prsa. I htjela je zaplakati…

      – Fu! – Sjajno je odbacila glavu natrag u govno i sa bočnim vidom promatrala kako se smanjuje pritisak mačeha koji izlijeva iz rupe: «Muuuu!!!» – zarežala se krava, dartanula i odvela je natrag, mašući repom s bzyka. i drugi insekti.

      – Gdje je ključ? – pitao je djed i pustio prsten dima.

      – Što je ključno? – Hebrew je odgovorio Bedbugu, ustajući iz sranja.

      – Moja supruga, koju ste osudili u ropstvo!!! – Osteroid je zazvonio i naslonjen na koljena s rukama ustao. Lice mu je izrazilo smrt.

      – Isolda!!

      – Što, dušo?

      – Gdje ste vidjeli mačku?

      – Eno, rupa. Izašla je odavde i preselila se? – upao je u boju Isolda. – Htio sam je prevariti, gledajući, i pretvorila se u mamu i ovog djeda-babaja.

      – Gdje je moja žena, fašistkinja? – zabrinuti Osteroid.

      Gdje su ti radnici migranti? – pitala je supruga Klop.

      – ne znam? – slegnula je ramenima Isolde. – Sinoć su sjedili u troje, ovdje.

      – A onda? – Ottila ustane. – A ti – sjedni, sad ćemo to shvatiti.

      – A onda sam otišao u krevet.

      – Kamo su otišli? Njih dvoje su u redu, ali Žaba?! Kažnjava se uhićenjem prisilnim radom. Oni su pobjegli. Bijeg!!! Nazovite Intsefalata, hitno. Imamo bijeg.

      – A gdje je moja žena? – djed je drhtavim glasom rekao djed.

      – Nije došla na praksu prisilnim radom. Ona će sjediti isto … – beda je bila bijesna.

      – gazda!!! Apchi, rekao je Intsefalopath, i pojavio se u rupi sa strane ulice.

      – Oh, jesi li već ovdje? – Što vičeš? – iskočio je Bedbug. – Brzo, pohvale.

      – Blablabla, apchi, zaštitnica, jesi li ovdje? Mislio sam da si u kući, pa sam povikao.

      – Zašto?

      – Dakle, ovo, apchi, donio sam…

      – Koga?

      «Ljekarna, apchi», odgovorio je Intsephalopath, a umjesto na njegovom licu, u rupi se pojavio crvenokosi, prekriven aknama i jeguljama, kosa crvenokosa njuška seljana i odmah se promijenio u Arutunovo lice.

      – Pa, kako? – upita kaplara.

      – Što, kako? – zamrznuo se Otila pitajući kiselo. «Nudi li mi ga?» Oženjen sam, molim te…

      – Ne, uložak, zatvorio sam ga, apchi, – I Incefalopat je gurnuo Kemičara u rupu, – puzi, hajde, debeli šupak. – Ali zaglavio je s spomenutim mjestom u njoj. Kao što kažu: ni tudy