Stres I Trauma U Vrijeme Pandemije. Paul Valent

svijeta bude ozbiljno ozlijeđeno. Na neki način, i prometne nesreće su u nekim razmjerima kronična pandemija.

      Smrt ljudi u prometnim nesrećama predstavlja najbolji primjer umanjivanja i nepriznavanja psiholoških aspekata katastrofa. Kroz povijest, preživjele žrtve su bile optuživane da imaju tzv. neurozu radi novčane naknade, dok su psihološki čimbenici među onima koji su uzrokovali nesreće bili gotovo potpuno zanemareni.

      Zapravo, pažljivo proučavanje i žrtava i počinitelja otkriva širok raspon fizičkih, psiholoških i društvenih poremećaja (Valent, 2007).

      Prirodne katastrofe

      Prirodne katastrofe poput požara, poplava i potresa obično su kratkotrajni ograničeni događaji koji ne ugrožavaju ostatak stanovništva. Pomoć brzo stiže izvana kako bi se pomoglo žrtvama.

      Katastrofe su možda bile najviše znanstveno proučavane masovne traumatske situacije. Ustanovilo se da se traumatski događaji manifestiraju u nekoliko faza: prije katastrofe, za vrijeme katastrofe, nakon katastrofe, te, za vrijeme oporavka i obnove. Također je zabilježeno da katastrofe imaju utjecaj i na tzv. sekundarne žrtve, to su spasioci i djeca, a negativan utjecaj se može protegnuti i na buduće generacije.

      Općenito, smrtnost i učestalost svih vrsta bolesti povećavaju se proporcionalno težini i trajanju nekog stresa i traume. Priroda onoga što preživjeli, sekundarne žrtve i zajednice proživljavaju vrlo se razlikuje ovisno o fizičkim, psihološkim i društvenim okolnostima.

      Ranija istraživanja su, na primjer, utvrdila širok spektar simptoma kao što su ponovno proživljavanje nekih djelova katastrofe (PTSD), ali također i zbunjenost, apatiju, tugu, depresiju, osjećaje krivnje, srama, beznadnosti, otuđenosti i grčevitog traganja za smislom.

      Valent je (1984., 1998.) nakon poznatog australskog požara na Pepelnicu, klasificirao različite oblike instinktivnih nagona za preživljavajem prema njihovim biološkim, psihološkim i društvenim manifestacijama koji mogu biti različiti ovisno o vremenu, prostoru i ljudima, a također varirati od instinktivnih reakcija do rekacija s duhovnim dimenzijama. Na primjer, jedan je čovjek vjerovao da se anđeo pojavio u plamenu i htio ga obujmiti krilima. Jedan dječak je vjerovao da je njegova ljutita majka vještica i popio je čarobnu tabletu kako bi otjerao njezino zlo.

      Katastrofe su istaknule činjenicu da su spasioci koji pomažu u katastrofama također pogođeni stresom, pogotovo ako njihovi napori u spašavanju ne uspiju. Spasioci mogu suosjećati s patnjom žrtava ili osjećati krivnju i sram zbog toga što im nisu mogli pomoći.

      Zapravo, trauma žrtava utječe ne samo na spasioce, već i na članove obitelji i društvene zajednice a utjecaj se može protezati kroz generacije.

      Ratovi

      Ratovi su, više od prometnih nesreća, pokazali izuzetno neprihvaćanje i negiranje psiholoških simptoma kod vojnika. Njihove žalbe bile su smatrane kao simuliranje i kukavičluk. Pa ipak, milijuni vojnika, od kojih su mnogi bili odlikovani, doživjeli su slom, dokazujući da svatko može podleći ekstremnom stresu i traumi.

      Iako su psihološki učinci borbe zabilježeni još u antičkoj Grčkoj, tek u 17. stoljeću Hofer je spojio uzbuđenje, “umišljanje”, gastrointestinalne simptome, ukočenost, potištenost i depresiju kod švicarskih vojnika u sindrom koji je nazvao melankolija. Taj je koncept bio na snazi 150 godina, sve dok se tijekom Američkog građanskog rata melankoliji nije dodala žudnja za domom i nedostatak discipline (nostalgija).

      U Prvom svjetskom ratu, nakon dosta prijepora, konačno su priznati simptomi fizičkog stresa, uglavnom srčanog. Srčana neuroza, neurocirkulacijska astenija i stresni sindrom bili su uobičajene dijagnoze. Dodan je i potres mozga, vjerojatno uzrokovan eksplozijama koje su uzrokovale minimalne štete u mozgu. S vremenom, traumatski psihološki poremećaji, morali su biti priznati zbog ogromnog broja mentalnih slomova.

      Temeljni rad koji je objavljen nakon Prvog svjetskog rata bila je knjiga Abrama Kardinera “Traumatske neuroze rata” (1941). Kardiner je opisao vrlo širok raspon simptoma povezanih s traumatičnim događajima koji su se ponovno proživljavali u noćnim morama i bljeskovima sjećanja. Simptomi su se mogli povezati s drugim neurozama i fizičkim simptomima. Kardiner je naglasio da su svi ti simptomi značajni s obzirom na prijašnje traume, čak i ako su te traume bile nesvjesne.

      Zanimljivo je da je pandemija španjolske gripe iz 1918. godine oduzela živote 50 milijuna ljudi širom svijeta, pa tako i boraca sudionika Prvog svjetskog rata, ali to nije ubrojeno u vojne gubitke ni na jednoj strani sukoba kako bi se izbjeglo otkrivanje stvarnog broja vojnih gubitaka. To je bio odličan primjer kako političke odluke mogu negativno utjecati na prepoznavanje i liječenje pandemija. Gripa je nazvana španjolskom jer je Španjolska, tada neutralna u ratu, priznala gripu.

      U Drugom svjetskom ratu, lekcije iz prethodnog rata morale su se ponovno učiti. Kao i sama trauma, traumatske neuroze nisu bile priznate. Ovo je upozorenje da lekcije iz trenutne pandemije ne bi trebale biti zaboravljene.

      Nakon što su slomovi zbog borbi priznati, uslijedila je nova vrsta znanstvenih istraživanja. Pokazalo se da su psihološki slomovi povezani s intenzitetom i trajanjem prijetnje smrću i brojem ubijenih ratnih drugova. U jedinicama koje su bile pod jakim stresom, svi su vojnici na kraju doživjeli slom. Naučili smo da, bez obzira na ljudsku i snagu i ranjivost, svi s vremenom dožive slom.

      Drugi svjetski rat pokazao je i važnost morala. Moral se sastojao od motivacije za postizanje važnih ciljeva i samopouzdanja pojedinaca u postizanju cilja. Također je bilo važno da se pojedinac poistovjeti sa skupinom i skupina se smatrala važnijom od pojedinca. Grupa je tijelo, vođa je glava, a pojedinci su dio tijela. Moral je bio protuotrov strahu od potpunog uništenja.

      S nestankom pravih ciljeva i gubitkom ratnih drugova, nestalo je povjerenja i došlo je do demoralizacije. Vojne jedinice izgubile su borbeni duh. Ljudi su se osjećali kao da su bez pravog razloga napušteni i ostavljeni u opasnom svijetu. Discipline je nestalo, časnici su bili ubijani od strane svojih vojnika i dogodila su se zlodjela.

      Kao i za vrijeme Prvog svjetskog rata, Greenker i Spiegel (1945) potvrdili su Kardinerove nalaze o širokom rasponu reakcija kod traumatiziranih vojnika. Nazvali su “borbeni slom” čitav niz svih mogućih vrsta psiholoških i psihosomatskih simptoma i neprilagođenog ponašanja. Bilo da je riječ o depresiji, histeriji, somatskim simptomima, fobijama itd., svi su simptomi bili objašnjeni u svjetlu traumatskih događaja koje su vojnici preživjeli.

      Bartemeier je (1946) dopunio zaključke Greenkera i Spiegela nekom vrstom konačne traumatske slike rata. Nazvali su to “borbenom iscrpljenosti”. Njena obilježja su bila umor, tromost, povučenost, mrzovolja i gubitak koncentracije i interesa. Kad bi se “borbena iscrpljenost” potpuno očitovala, mladi vojnici izgledali su poput starih ljudi koji hodaju poput strojeva, potpuno iscrpljeni, retardirani i apatični.

      Nakon rata. Po prvi put, pozornost je posvećena povratnicima s fronte. Bilo je očito da su mnogi vojnici imali simptome čak i kada nisu bili u borbi. Ti su simptomi nekad bili snažno izraženi čak desetljećima. Također, simptomi su se mogli iznenada pojaviti mjesecima ili čak godinama nakon rata. Još uvijek jako živi, simptomi iz rata bi se s vremenom isprepletati sa stresom i traumama civilnog života.

      Stručnjaci za mentalno zdravlje. Također, po prvi put, stručnjaci s područja mentalnog zdravlja bili su uključeni u promatranja. Pokazalo se da se većina psihijatara smatrala dijelom vojnih napora. Oni su nijekali slomove; umjesto toga, poticali su vojnike na velike napore i postavljali uvredljive dijagnoze, kao što je simuliranje, kada ti napori nisu bili uspješni. I ponovno smo mogli vidjeti kako politika utječe na znanstveni mentalni diskurs.

      Vijetnamski rat. S porazom, demoralizacija se očitovala u lošoj disciplini, ovisnosti o drogama, odbijanju borbe, ubojstvima časnika i zločinima. Subjektivno, vojnici su se osjećali otuđeno, tupo, ljutito, osjećali su krivnju i izgubili sposobnost za razvijanje povjerenja i ljubavi. Bili su lišeni osjećaja pravde, morala, smisla i svrhe.

      U